Kad se dogode loše stvari, volimo vjerovati da bismo učinili sve što je potrebno da promijenimo situaciju. Istraživanje onoga što je poznato kao naučena bespomoćnost pokazalo je da kad ljudi osjećaju da nemaju kontrolu nad onim što se događa, oni jednostavno odustanu i prihvate svoju sudbinu.
Što je naučena bespomoćnost?
Naučena bespomoćnost događa se kad se životinja opetovano podvrgava averzivnom podražaju da ne može pobjeći. Na kraju, životinja će prestati pokušavati izbjeći podražaj i ponašati se kao da je potpuno bespomoćna promijeniti situaciju. Čak i kad se pruže mogućnosti bijega, ova naučena bespomoćnost spriječit će bilo kakvu akciju.
Iako je koncept čvrsto povezan s psihologijom i ponašanjem životinja, može se primijeniti i na mnoge situacije koje uključuju ljudska bića.
Kad ljudi osjete da nemaju kontrolu nad svojom situacijom, mogu se početi ponašati bespomoćno. Ova neaktivnost može dovesti do toga da ljudi previde mogućnosti za olakšanje ili promjene.
Otkriće naučene bespomoćnosti
Koncept naučene bespomoćnosti slučajno su otkrili psiholozi Martin Seligman i Steven F. Maier. U početku su promatrali bespomoćno ponašanje pasa koji su bili klasično uvjetovani da očekuju strujni udar nakon što su čuli ton.
Kasnije su psi bili smješteni u kutiju za šatlove koja je sadržavala dvije komore odvojene niskom pregradom. Pod je bio elektrificiran s jedne, a ne s druge strane. Psi koji su prethodno bili podvrgnuti klasičnoj kondiciji nisu pokušavali pobjeći, iako je izbjegavanje šoka jednostavno uključivalo preskakanje male prepreke.
Kako bi istražili ovaj fenomen, istraživači su potom osmislili još jedan eksperiment.
- U prvoj skupini, psi su neko vrijeme bili vezani za remenje, a zatim pušteni.
- U skupini dvije, psi su smješteni u iste uprtače, ali su bili izloženi električnim udarima koji su se mogli izbjeći pritiskom nosa na ploču.
- U skupini tri, psi su primili iste šokove kao i oni iz druge skupine, osim što oni u ovoj skupini nisu bili u stanju kontrolirati šok. Za pse u trećoj skupini činilo se da su šokovi potpuno slučajni i izvan njihove kontrole.
Psi su zatim smješteni u kutiju. Psi iz prve i druge skupine brzo su naučili da je preskakanje barijere eliminiralo šok. Oni iz treće skupine, međutim, nisu pokušali pobjeći od šokova.
Zbog svog prethodnog iskustva razvili su kognitivno očekivanje da ništa što su učinili neće spriječiti ili ukloniti šokove.
Naučena bespomoćnost kod ljudi
Učinak naučene bespomoćnosti dokazan je kod različitih životinjskih vrsta, ali njegovi učinci mogu se vidjeti i kod ljudi.
Razmotrite jedan često korišten primjer: Dijete koje loše radi matematičke testove i zadatke brzo će početi osjećati da ništa što radi neće imati nikakvog utjecaja na njegovu matematičku uspješnost. Kad se kasnije suoči s bilo kojom vrstom matematičkih zadataka, može iskusiti osjećaj bespomoćnosti.
Naučena bespomoćnost također je povezana s nekoliko različitih psiholoških poremećaja. Depresija, tjeskoba, fobije, sramežljivost i usamljenost mogu se pogoršati naučenom bespomoćnošću.
Na primjer, žena koja se osjeća sramežljivo u socijalnim situacijama, na kraju može početi osjećati da ne može učiniti ništa kako bi prevladala svoje simptome. Taj osjećaj da su njezini simptomi izvan njezine izravne kontrole može je dovesti do toga da se prestane pokušavati upuštati u društvene situacije, čineći tako svoju sramežljivost još izraženijom.
Istraživači su, međutim, otkrili da naučena bespomoćnost ne generalizira uvijek u svim postavkama i situacijama.
Učenik koji iskusi naučenu bespomoćnost s obzirom na satove matematike neće nužno iskusiti tu istu nemoć kad se suoči s izvršavanjem izračuna u stvarnom svijetu. U drugim slučajevima ljudi mogu iskusiti naučenu bespomoćnost koja se generalizira u najrazličitijim situacijama.
Naučena bespomoćnost kod djece
Naučena bespomoćnost često potječe iz djetinjstva, a nepouzdani ili neodgovorni njegovatelji mogu pridonijeti tim osjećajima. Ova naučena bespomoćnost može započeti vrlo rano u životu. Djeca odgajana u institucionaliziranim uvjetima, na primjer, često pokazuju simptome bespomoćnosti čak i tijekom dojenačke dobi.
Kad djeci treba pomoć, ali nitko im ne priskoči u pomoć, mogu ostati u osjećaju da ništa što čine neće promijeniti njihovu situaciju. Ponovljena iskustva koja pojačavaju osjećaj bespomoćnosti i beznađa mogu rezultirati odrastanjem u odrasloj dobi na kraju osjećajući da nitko ne može učiniti ništa za promjenu svojih problema.
Neki uobičajeni simptomi naučene bespomoćnosti kod djece uključuju:
- Ako ne zatražite pomoć
- Frustracija
- Odustati
- Nedostatak truda
- Nisko samopouzdanje
- Pasivnost
- Loša motivacija
- Odugovlačenje
Naučena bespomoćnost također može rezultirati tjeskobom, depresijom ili oboje. Kad djeca osjete da nisu imala kontrolu nad prošlim događajima u svom životu, stječu očekivanje da će i budući događaji biti jednako nekontrolirani. Budući da vjeruju da ništa što rade nikad neće promijeniti ishod događaja, djeca često ostaju misleći da se ne bi trebala ni truditi.
Akademske borbe mogu potencijalno dovesti do osjećaja naučene bespomoćnosti. Dijete koje se potrudi da mu ide dobro, ali mu i dalje ide loše, može na kraju osjetiti da nema kontrolu nad ocjenama ili uspjehom.
Budući da se čini da ništa što rade ne mijenja, prestat će se truditi i njihove ocjene mogu patiti još više. Takvi problemi mogu utjecati i na druga područja djetetova života. Njihov loš uspjeh u školi može ih natjerati da osjećaju da ništa što rade nije ispravno ili korisno, pa mogu izgubiti motivaciju da pokušaju i u drugim područjima svog života.
Naučena bespomoćnost i mentalno zdravlje
Naučena bespomoćnost također može pridonijeti osjećaju tjeskobe i može utjecati na pojavu, težinu i trajnost stanja kao što je generalizirani anksiozni poremećaj (GAD).
Kada osjetite kroničnu anksioznost, na kraju možete odustati od pronalaska olakšanja jer se vaši tjeskobni osjećaji čine neizbježnima i neizlječivima. Zbog toga ljudi koji imaju mentalnih problema poput anksioznosti ili depresije mogu odbiti lijekove ili terapije koji mogu pomoći u ublažavanju njihovih simptoma.
Kako ljudi stare, naučeni bespomoćnost može postati začarani krug. Kada se susreću s problemima poput tjeskobe ili depresije, ljudi mogu osjećati da se ništa ne može učiniti kako bi se ti osjećaji ublažili.
Ljudi tada ne traže mogućnosti koje mogu pomoći, što onda pridonosi većem osjećaju bespomoćnosti i tjeskobe.
Uloga objašnjenih stilova
Pa što objašnjava zašto neki ljudi razvijaju naučenu bespomoćnost, a drugi ne? Zašto je specifičan za neke situacije, a za druge globalniji?
Stilovi pripisivanja ili objašnjenja također mogu igrati ulogu u određivanju utjecaja naučene bespomoćnosti na ljude. Ovo stajalište sugerira da karakteristični stil objašnjavanja događaja pojedinca pomaže utvrditi hoće li kod njih razviti naučenu bespomoćnost.
Pesimistični stil objašnjenja povezan je s većom vjerojatnosti da će doživjeti naučenu bespomoćnost. Ljudi s ovim stilom objašnjenja imaju tendenciju da negativne događaje gledaju kao neizbježne i neizbježne te preuzimaju osobnu odgovornost za takve negativne događaje.
Prevladavanje naučene bespomoćnosti
Pa što ljudi mogu učiniti da prevladaju naučenu bespomoćnost? Istraživanja sugeriraju da se naučena bespomoćnost može uspješno smanjiti, posebno ako se intervencija dogodi tijekom ranog početka. Dugotrajna naučena bespomoćnost također se može smanjiti, iako može zahtijevati dugotrajniji napor.
Terapija može biti učinkovita u smanjenju simptoma naučene bespomoćnosti. Kognitivno-bihevioralna terapija oblik je psihoterapije koji može biti koristan u prevladavanju obrazaca razmišljanja i ponašanja koji doprinose naučenoj bespomoćnosti.
Cilj CBT-a je pomoći pacijentima da prepoznaju negativne misaone obrasce koji doprinose osjećaju naučene bespomoćnosti, a zatim ih zamijeniti optimističnijim i racionalnijim mislima. Ovaj postupak često uključuje pažljivu analizu onoga što mislite, aktivno izazivanje tih ideja i osporavanje negativnih obrazaca razmišljanja.
Jedna studija na životinjama sugerirala je da vježbanje može biti korisno za smanjenje simptoma naučene bespomoćnosti.
Riječ iz vrlo dobrog
Naučena bespomoćnost može duboko utjecati na mentalno zdravlje i dobrobit. Ljudi koji dožive naučenu bespomoćnost također će vjerojatno osjetiti simptome depresije, povišenu razinu stresa i manje motivacije za brigu o svom fizičkom zdravlju.
Ne reagiraju svi na iskustva na isti način. Neki će ljudi vjerojatnije doživjeti naučenu bespomoćnost pred nekontroliranim događajima, često zbog bioloških i psiholoških čimbenika. Djeca koja su, na primjer, odgajani od bespomoćnih roditelja, također će vjerojatnije doživjeti naučenu bespomoćnost.
Ako osjećate da naučena bespomoćnost može imati negativan utjecaj na vaš život i zdravlje, razmislite sa svojim liječnikom o koracima koje možete poduzeti u rješavanju ove vrste razmišljanja.
Daljnja procjena može dovesti do točne dijagnoze i liječenja koji vam mogu pomoći da svoje negativne misaone obrasce zamijenite pozitivnijima. Takav tretman može vam omogućiti da umjesto toga osjećaje naučene bespomoćnosti zamijenite osjećajem naučenog optimizma.
