Napredak medicinske tehnologije, poput magnetske rezonancije (MRI), pružio je uvid u ulogu koju mozak može igrati u različitim mentalnim poremećajima, poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Istraživači su usmjerili posebnu pozornost na hipokampus u slučajevima PTSP-a.
Što je hipokampus?
Hipokampus je dio limbičkog sustava mozga. Limbički sustav opisuje skupinu moždanih struktura koje okružuju moždano stablo. Moždane strukture koje čine limbički sustav igraju glavnu ulogu u načinu na koji netko doživljava određene emocije (strah i bijes), motivacije i pamćenje.
Hipokampus je odgovoran za sposobnost pohrane i dohvaćanja uspomena. Ljudi koji su pretrpjeli neku vrstu oštećenja hipokampusa mogu imati poteškoća s pohranjivanjem i prisjećanjem podataka. Zajedno s drugim limbičkim strukturama, hipokampus također igra ulogu u čovjekovoj sposobnosti da prevlada reakcije na strah.
Uloga hipokampusa u PTSP-u
Mnogi ljudi s PTSP-om imaju poteškoće povezane s pamćenjem. Oni mogu imati poteškoća s prisjećanjem određenih dijelova svog traumatičnog događaja. Alternativno, neka sjećanja mogu biti živa i uvijek prisutna za te pojedince.
Osobe s PTSP-om mogu imati problema svladavanjem reakcije straha na misli, sjećanja ili situacije koje podsjećaju na njihov traumatični događaj. Zbog uloge hipokampusa u pamćenju i emocionalnom iskustvu, smatra se da neki od problema ljudi koji imaju PTSP mogu ležati u hipokampusu.
Kako bi PTSP mogao utjecati na hipokampus?
Neke studije sugeriraju da stalni stres može oštetiti hipokampus.Kada doživimo stres, tijelo oslobađa hormon zvan kortizol, što je korisno u mobilizaciji tijela da odgovori na stresan događaj. Neke studije na životinjama, međutim, pokazuju da visoke razine kortizola mogu igrati ulogu u oštećenju ili uništavanju stanica u hipokampusu.
Iako se kortizol oslobađa u većim količinama kad je osoba pod velikim stresom, bilo kronično ili akutno, ovaj je proces zapravo složeniji od samo povišenog kortizola. Povećanje kortizola također signalizira imunološki sustav, koji oslobađa upalne kemikalije zvane citokini, koje zauzvrat mogu aktivirati stanice zvane mikroglija. Oni se pak preusmjeravaju s proizvodnje serotonina na veću proizvodnju glutamata, vrlo važnog ekscitacijskog neurotransmitera koji, ako je prisutan u prevelikim količinama, može dovesti do oštećenja ili smrti moždanih stanica. Takva stalna baraž viših razina glutamata može biti ono što oštećuje hipokampus.
Antidepresivi poput SSRI-a (poput Prozaca) i SNRI-a (poput Cymbalte) pomažu u blokiranju transporta ovih upalnih citokina preko krvno-moždane barijere.
Istraživači su također proučavali veličinu hipokampusa kod ljudi sa i bez PTSP-a. Otkrili su da ljudi koji imaju teške, kronične slučajeve PTSP-a imaju manje hipokampe. To ukazuje na to da doživljavanje stalnog stresa kao posljedice ozbiljnog i kroničnog PTSP-a može u konačnici oštetiti hipokampus, čineći ga manjim.
Igra li hipokamp ulogu u određivanju rizika od PTSP-a?
Nisu svi koji dožive traumatičan događaj razviju PTSP. Stoga su istraživači također predložili da hipokampus može igrati ulogu u određivanju tko je u opasnosti od razvoja PTSP-a.
Točnije, moguće je da je manji hipokampus možda znak da je osoba podložna razvoju teškog slučaja PTSP-a nakon traumatičnog događaja. Neki ljudi mogu se roditi s manjim hipokampusom, što bi moglo ometati njihovu sposobnost oporavka od traumatičnog iskustva, izlažući ih riziku od razvoja PTSP-a.
U studijama blizanaca koje su se fokusirale na jednojajčane blizance, s jednim blizancem koji je izložen traumatičnom događaju (borbi), a s drugim neeksponiranim, istraživači su u stanju sagledati već postojeće ranjivosti koje mogu biti prisutne kod oba blizanca, kao i razlike koje mogu biti zbog traume. Budući da sudionici blizanaca dijele iste gene, proučavanje jednojajčanih blizanaca može pružiti uvid u utjecaj genetike na razvoj određenih stanja.
Na primjer, u ovom slučaju, ako osoba koja je razvila PTSP ima manji hipokampus i ima blizance koji nisu izloženi traumi i koji imaju manji hipokampus, sugerira da bi manji hipokampus mogao biti znak genetske ranjivosti za razvoj PTSP-a nakon traumatično iskustvo.
Zapravo su istraživači upravo to otkrili. Ljudi s teškim PTSP-om imali su manji hipokampus, a imali su i blizance koji nisu bili izloženi traumi, s manjim hipokampusom. Slijedom toga, manji hipokampus može biti znak da je osoba ranjiva ili je vjerojatnije da će razviti PTSP nakon traumatičnog iskustva.
Naravno, važno je zapamtiti da blizanci često dijele isto okruženje tijekom odrastanja, pa je teško razdvojiti ulogu koju priroda naspram njege ima u veličini hipokampusa osobe. Dakle, presuda je još uvijek objavljena o stvarnom odnosu između hipokampusa i PTSP-a.
Kako se ove informacije mogu koristiti
Još se puno može naučiti o ulozi koju pojedini dijelovi mozga igraju u nastanku PTSP-a. Međutim, vrlo je važno proučiti kako PTSP utječe na mozak (i obrnuto).
Razumijevanje koji dijelovi mozga mogu utjecati na PTSP mogu dovesti do razvoja učinkovitijih lijekova za liječenje poremećaja. Uz to, ove informacije mogu nam također pomoći da bolje prepoznamo tko je u opasnosti od razvoja PTSP-a nakon traumatičnog događaja.
