Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) objavljuje Američko psihijatrijsko udruženje, a koriste ga psihijatri, klinički psiholozi i drugi stručnjaci za mentalno zdravlje za dijagnozu mentalnih poremećaja. Prvo izdanje DSM objavljeno je 1952. Iako je prošao kroz niz revizija tijekom proteklih godina, i dalje je konačni tekst o mentalnim poremećajima.
Današnja verzija dijagnostičkog priručnika, DSM-5, objavljena je u svibnju 2013. godine i opisuje mnoge različite poremećaje, uključujući depresivne poremećaje raspoloženja, bipolarne i srodne poremećaje, anksiozne poremećaje, poremećaje hranjenja i prehrane te poremećaje upotrebe droga.
Unatoč broju poremećaja uključenih u DSM-5, još uvijek postoje neki koji se ne mogu pronaći u priručniku. Određena stanja, iako ih liječnici i psihijatri još uvijek dijagnosticiraju, formalno nisu prepoznata kao zasebni poremećaji u DSM-5.
Uvjeti nisu navedeni
Iako DSM sadrži velik broj poremećaja, to nije nužno iscrpan popis svih stanja koja mogu postojati. Neki od uvjeta koji trenutno nisu prepoznati u DSM-5 uključuju:
- Ortoreksija
- Ovisnost o seksu
- Sindrom otuđenja roditelja
- Patološko izbjegavanje potražnje
- Ovisnost o Internetu
- Poremećaj senzorne obrade
- Mizofonija
Zašto su neki uvjeti navedeni u DSM-u, a drugi nisu? U mnogim se slučajevima to svodi na količinu dostupnih istraživanja o sumnjivom poremećaju.
Primjerice, dok je ovisnost o internetu predložena dijagnoza, još uvijek postoji mnogo kontroverzi oko toga treba li je smatrati diskretnim stanjem ili je možda manifestacija drugog poremećaja. Neki stručnjaci tvrde da ovisnost o internetu sadrži mnoge simptome povezane s drugim poremećajima povezanim s tvarima i ovisnostima koje DSM prepoznaje, uključujući pretjeranu upotrebu, negativne posljedice povezane s uporabom, povlačenjem i tolerancijom.
Drugi sugeriraju da je preuranjeno smatrati to posebnom dijagnozom te da je sam pojam "ovisnost" postao pretjeran. "Ako je svaka zadovoljna želja za heroinom za dizajnerskim torbama simptom" ovisnosti ", taj pojam objašnjava sve i ništa", primijetio je jedan komentator.
Stanja navedena u DSM-u obično imaju dugu povijest istraživanja s puno empirijskih podataka o simptomima, prevalenciji i liječenjima kako bi podržala njihovo uključivanje. Za mnoštvo predloženih poremećaja koji nedostaju u DSM-u, ovo istraživanje jednostavno nije prisutno - barem ne još.
Ortoreksija kao primjer
Razmotrite stanje ortoreksije. Pojam ortoreksija prvi je put nastao krajem 90-ih i obično se definira kao opsjednutost zdravom prehranom. Prema predloženim dijagnostičkim kriterijima koje je predstavio liječnik koji je prvi identificirao to stanje, simptomi ortoreksije uključuju zaokupljenost restriktivnom prehranom osmišljenom za postizanje optimalnog zdravlja.
Takva ograničenja u prehrani često uključuju uklanjanje ili ograničavanje cijelih skupina hrane. Kada se prekrše ta samonametnuta pravila, osoba može ostati s ekstremnim osjećajima tjeskobe, srama i straha od bolesti. Takvi simptomi mogu dovesti do ozbiljnog gubitka kilograma, pothranjenosti, stresa i problema sa slikom tijela.
Ali o ovim simptomima nećete raspravljati u DSM-5. To je zato što ortoreksija nije prepoznata kao službeni poremećaj u DSM-u. Zašto je ovo?
Ortoreksija je relativno nova oznaka koja se primjenjuje na stanje koje nije dobilo ogromno istraživanje. Doktor Stephen Bratman, liječnik koji je u početku predložio to stanje, nije o njemu razmišljao kao o ozbiljnoj dijagnozi sve dok nije otkrio da se ljudi ne samo poistovjećuju s predloženom dijagnozom, već da neki možda i umiru od nje.
Iako nedostaju empirijske studije o simptomima i prevalenciji ortoreksije, dr. Bratman i drugi sugeriraju da postoji dovoljno anegdotalnih dokaza koji potiču daljnja istraživanja i moguće razmatranje kao zaseban uvjet.
Kako novi poremećaji ulaze u DSM
Pa što DSM odbor traži kad određuje koji poremećaji trebaju biti uključeni u dijagnostički priručnik?
Na revizije priručnika utječu najnovija istraživanja u neuroznanosti, problemi koji su identificirani u prethodnoj verziji priručnika i želja da se priručnik bolje uskladi s najnovijom verzijom Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD).
Rano u procesu revizije, više od 400 stručnjaka iz različitih područja, uključujući psihijatriju, psihologiju, epidemiologiju, primarnu zdravstvenu zaštitu, neurologiju, pedijatriju i istraživanja, sudjelovalo je u nizu međunarodnih konferencija koje su rezultirale proizvodnjom monografija osmišljenih da pomognu informiranju DSM-a -5 Radna skupina dok su stvarali prijedloge za izmjene dijagnostičkog priručnika.
Jednom kada je poremećaj predložen za uključivanje, odbor pregledava postojeće istraživanje stanja i može čak naručiti studije za daljnje istraživanje predloženog poremećaja. Odluka tada na kraju ostaje na Radnoj skupini za DSM.
Proces dodavanja novih poremećaja nije bez kontroverze. Prema jednom istraživanju, više od polovice stručnjaka zaduženih za sastavljanje DSM-IV imalo je financijske veze s farmaceutskom industrijom. Takve veze muče kritičare koji smatraju da je uključivanje nekih poremećaja možda više povezano s njihovim potencijalom da generiraju velike novce za liječničke tvrtke.
Poremećaji poput generaliziranog anksioznog poremećaja i socijalnog anksioznog poremećaja, kako kritiziraju ovi kritičari, mogu biti prisutni barem djelomično jer potiču propisivanje visokoprofitnih antidepresiva i anti-anksioznih lijekova.
Što ako imate stanje koje nije u DSM-5?
Pa što to znači za ljude koji imaju simptome stanja koje službeni dijagnostički priručnik ne prepoznaje? Za neke bi to mogla značiti razliku između primanja tretmana za mentalno zdravlje i nepristupačnosti. DSM pomaže kliničarima, liječnicima i psihijatrima zajednički jezik za raspravu o mentalnim poremećajima, ali također igra važnu ulogu u nadoknadi osiguranja.
Dijagnoza je često uvjet za primanje osiguranja za usluge mentalnog zdravlja. U nekim slučajevima pacijenti mogu platiti liječenje samo ako dobiju dijagnozu koju je prepoznao DSM-5.
Nekima to što ne vide njihovo stanje u DSM-5 može dodati osjećaje otuđenosti. Iako postoje ljudi kojima je označavanje mentalnih stanja ograničavajućih i pretjerano stigmatizirajućih, drugima je korisno i smatraju da uključivanje u DSM predstavlja da medicinska zajednica prepoznaje njihove simptome. Službena dijagnoza pruža nadu ovim pacijentima, koji konačno mogu osjećati da su pronašli ne samo objašnjenje koje objašnjava njihove simptome, već i mogućnost da se mogu uspješno nositi sa svojim poremećajem ili se oporaviti od njega.
Promjene u najnovijem izdanju DSM-a
U najnovijem izdanju dijagnostičkog priručnika, neki prethodno prepoznati poremećaji zapravo su uklonjeni. Na primjer, Aspergerov sindrom smatran je zasebnom dijagnozom u DSM-IV, ali je apsorbiran pod okriljem poremećaja iz autističnog spektra u DSM-5. Ova je odluka stvorila znatne kontroverze, jer su se mnogi bojali da bi potencijalno mogla značiti gubitak dijagnoze i u konačnici dovesti do gubitka raznih vrsta osnovnih usluga.
Druga promjena bila je uklanjanje dijagnoze "nije drugačije navedeno" s DSM-5. Ova dijagnoza obuhvaćala je pacijente koji su imali neke od simptoma poremećaja, ali nisu udovoljili čitavom nizu kriterija. U DSM-5, opcija "nije drugačije navedeno" uklonjena je ili za većinu kategorija poremećaja ili je zamijenjena s "drugim navedenim poremećajem" ili "nespecificiranim poremećajem".
Simptomi koji ne ispunjavaju dijagnostičke kriterije za prepoznati mentalni poremećaj mogu spadati u široku kategoriju "ostali mentalni poremećaji". DSM-5 prepoznaje četiri poremećaja u ovoj kategoriji:
- Ostali navedeni mentalni poremećaji zbog zdravstvenog stanja
- Nespecificirani mentalni poremećaj zbog zdravstvenog stanja
- Ostali navedeni mentalni poremećaji
- Nespecificirani mentalni poremećaj
Sveobuhvatna kategorija "nespecificiranog mentalnog poremećaja" također je izazvala kritike nekih psihijatara i psihologa zbog nedostatka preciznosti. Jedini kriterij za dobivanje dijagnoze je da pacijent "ne ispunjava pune kriterije za bilo koji mentalni poremećaj". To, sugeriraju, moglo bi značiti da ljudi ne dobivaju točnu i precizniju dijagnozu što bi u konačnici moglo dovesti do toga da ne dobiju pravi tretman za svoje stanje.
Iako su mnogi poremećaji upotrebe droga prepoznati u DSM-u, oni koji uključuju hranu, seks, kofein i internet nisu rezultirali rezanjem u trenutnom izdanju.
Uvjeti za daljnje proučavanje
Postoje li drugi uvjeti koji bi mogli zaslužiti buduće uključivanje u DSM? Priručnik također uključuje odjeljak o "uvjetima za daljnje proučavanje". Iako se ovi uvjeti ne prihvaćaju kao zasebni poremećaji u trenutnoj verziji DSM-a, priručnik prepoznaje da oni zahtijevaju daljnju istragu i mogu biti uključeni u buduća izdanja priručnika, ovisno o predočenim dokazima.
Ovaj odjeljak DSM-5 može se smatrati gotovo nečim kao lista čekanja. Trenutno se istraživanje ovih stanja smatra ograničenim, ali potiče se daljnje proučavanje stvari poput prevalencije, dijagnostičkih kriterija i čimbenika rizika.
Koji su poremećaji trenutno navedeni u ovom odjeljku DSM-5? Trenutno je identificirano osam različitih stanja koja trebaju daljnje proučavanje:
- Sindrom atenuirane psihoze
- Poremećaj upotrebe kofeina
- Depresivne epizode s kratkotrajnom hipomanijom
- Neurobehevioralni poremećaj povezan s prenatalnom izloženošću alkoholu
- Nesuicidna samoozljeda
- Poremećaj internetskih igara
- Stalni složeni poremećaji tugovanja
- Poremećaj samoubilačkog ponašanja
Ako imate suicidalne misli, obratite se Nacionalnoj službi za sprječavanje samoubojstava na 1-800-273-8255 za podršku i pomoć obučenog savjetnika. Ako ste vi ili voljena osoba u neposrednoj opasnosti, nazovite 911.
Dodatne resurse za mentalno zdravlje potražite u našoj nacionalnoj bazi podataka linija za pomoć.
Iako se ova stanja u ovom trenutku možda neće prepoznati kao diskretni poremećaji, u konačnici mogu postati punopravne dijagnoze u budućim verzijama DSM-a.
Što je sljedeće? Ažuriranja DSM-a u stvarnom vremenu
Jedna od kritika DSM-a jest da sam priručnik često ne ide u korak s trenutnim istraživanjima različitih poremećaja. Iako je najnovije izdanje priručnika objavljeno 2013. godine, njegov prethodnik, DSM-IV, imao je gotovo 20 godina do trenutka objavljivanja petog izdanja.
Pišući za STAT, psihijatar Michael B. First objašnjava da je cilj APA-e olakšati ažuriranje priručnika kako bi se odrazile najnovija istraživanja i druge promjene na polju psihijatrije. Prvi je član APA-inog novog DSM upravnog odbora koji se nada da će iskoristiti neposrednost digitalnog objavljivanja kako bi DSM bio ažurniji. Cilj je razviti model koji omogućuje dijagnostički priručnik da se kontinuirano poboljšava i temelji na ažuriranjima na čvrstim podacima i empirijskim dokazima.
Pritom se nadaju da će budućnost DSM-a u potpunosti odražavati znanstveni napredak brže od starijih procesa revizije, koji će u konačnici služiti za pomoć psihijatrima, kliničkim psiholozima i drugim pružateljima usluga mentalnog zdravlja da bolje služe svojim pacijentima.
Riječ iz vrlo dobrog
Iako DSM-5 možda ne uključuje sva stanja koja mogu postojati, važan je alat za precizno dijagnosticiranje i liječenje mentalnih bolesti. Neki se uvjeti možda trenutno neće pojaviti u priručniku, ali to bi se moglo promijeniti u budućim izdanjima ako istraživanje opravdava njihovo uključivanje.
Ako smatrate da imate simptome poremećaja koji mogu ili ne moraju biti navedeni u DSM-u, obratite se svom liječniku za daljnju procjenu kako biste dobili dijagnozu i liječenje.
