Ako vi ili voljena osoba imate granični poremećaj ličnosti (BPD), možda se pitate što ga je uzrokovalo ili ste sami krivi. Razvoj ovog poremećaja je složen, a vjerojatno postoje razni granični uzroci poremećaja ličnosti, a vi biste trebali biti sigurni da nijedna osoba ili stvar nisu krivi.
Većina stručnjaka vjeruje da se BPD razvija kao rezultat bioloških, genetskih i okolišnih čimbenika, no bitno je imati na umu da točni uzroci BPD-a još nisu poznati. Trenutno su to teorije koje imaju određenu potporu, ali nipošto nisu konačne. Potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdilo kako su i zašto dolje navedeni faktori povezani s BPD-om.
Utjecaji okoliša
Postoje snažni dokazi koji podupiru vezu između uznemirujućih iskustava iz djetinjstva, posebno uključenih njegovatelja, i BPD-a. Vrste iskustava koja mogu biti povezana s BPD-om uključuju:
- Rano odvajanje od njegovatelja
- Emocionalno ili fizičko zanemarivanje
- Neosjetljivost roditelja
- Fizičko i seksualno zlostavljanje
Smatra se da interakcija između bioloških čimbenika (raspravljano u nastavku) i onesposobljavajućeg okruženja iz djetinjstva može zajedno djelovati u predispoziciji osobe da razvije BPD. Emocionalno onesposobljavajuće okruženje je ono u kojem djetetove emocionalne potrebe nisu zadovoljene.
Okruživanje koje postaje nevaljano nije uvijek očito onima koji su ga doživjeli ili drugima oko sebe. Ta bolna iskustva mogu se sakriti, pa čak i maskirati u pohvale.
Nisu svi koji imaju BPD imali takve vrste dječjih iskustava (iako ih ima velik broj). I neće svatko tko ima ovakvu vrstu iskustva imati BPD. Vjerojatno je kombinacija čimbenika, a ne jedan uzrok, odgovorna za većinu slučajeva graničnog poremećaja ličnosti.
Genetika
Iako su rane studije pokazale da se BPD obično pojavljuje u obiteljima, neko vrijeme nije bilo poznato je li to zbog utjecaja okoline ili zbog genetike. Sada postoje neki dokazi da osim okoliša, značajnu ulogu imaju i genetski čimbenici.
Studije su posebno pokazale da varijacija gena koji kontrolira način na koji mozak koristi serotonin (prirodnu kemikaliju u mozgu) može biti povezana s BPD-om. Čini se da osobe koje imaju ovu specifičnu varijaciju gena za serotonin mogu vjerojatnije razviti BPD ako imaju i teške događaje iz djetinjstva (na primjer, odvajanje od skrbnika koji ga podržavaju).
Jedno je istraživanje otkrilo da su majmuni s varijacijom gena za serotonin razvili simptome koji su izgledali slično BPD-u, ali samo kad su oduzeti majkama i odgojeni u manje njegujućem okruženju. Majmuni s genskim varijacijama koje su odgojene odgajajući majke imale su mnogo manje vjerojatnosti da će razviti simptome slične BPD-u.
Biološki čimbenici
Nekoliko je studija pokazalo da osobe s BPD-om imaju razlike i u strukturi svog mozga i u funkciji mozga. BPD je povezan s pretjeranom aktivnošću u dijelovima mozga koji kontroliraju iskustvo i izražavanje osjećaja.
Primjerice, ljudi s BPD-om imaju više aktivacije limbičnog sustava, područja mozga koje kontrolira strah, bijes i agresiju, nego ljudi bez BPD-a. To može biti povezano sa simptomima emocionalne nestabilnosti BPD-a. Novija su istraživanja također povezanost nalaza s hormonom oksitocinom i razvojem BPD-a.
Riječ iz vrlo dobrog
O uzrocima BPD-a može se mnogo naučiti i vjerojatno je riječ o kombinaciji čimbenika, a ne o bilo kojem određenom otkriću koje može dovesti do poremećaja. Istraživanje je u tijeku i nadamo se da ćemo u narednim godinama saznati više.
Razumijevanje uzroka može pomoći u sprječavanju nastanka poremećaja, posebno kod onih koji imaju genetsku ili biološku predispoziciju za poremećaj. Takvo kakvo jest, onesposobljavanje okoliša štetno je za dijete bez obzira na to povećava li vjerojatnost nastanka BPD-a u budućnosti ili ne, a presudno je da terapeuti budu na oprezu kod djece.
Iako može biti izazov optimalno validirati djecu koja imaju temeljne biološke ranjivosti koje mogu pridonijeti BPD-u. Ponekad se onesposobljavajuće okruženje može sakriti, a mnogi se komentari čine površnim komentarima pohvale, a emocije se lako mogu pogrešno shvatiti kao samo preosjetljivost djeteta.
Važno je da odrasli koji su kao dijete doživjeli emocionalnu invalidnost nauče prepoznati razliku između valjanih i nevaljalih primjedbi drugih kako bi se bolje zaštitili od daljnjih povreda i učinkovitije kretali tim međuljudskim interakcijama.
