Teorija samoliječenja ovisnosti temelji se na ideji da ljudi upotrebljavaju tvari, poput alkohola i droga, ili učinke drugih ovisničkih ponašanja, poput prehrane ili kockanja, ne u svrhu euforije, već za ublažavanje disforije ili promjenu neugodnosti emocionalno stanje. Teorija samoliječenja obično se odnosi na poremećaje upotrebe supstanci, ali se također može primijeniti na ovisnosti o ne-tvarima ili ponašanju.
Hipoteza o samoliječenju
Hipoteza o samoliječenju počela se pojavljivati u medicinskim časopisima osamdesetih godina prošlog stoljeća, jer su kliničari primijetili da ljudi koji su ovisni o heroinu drogu koriste za suočavanje s različitim vrstama osnovne nevolje, poput bijesa i samoće.
Teorija samoliječenja sugerira da se uporaba razvija kao način suočavanja s određenim vrstama emocionalne boli u nedostatku adekvatnih rješenja i značajnih društvenih odnosa.
Teorija kaže da, za neka stanja, poput kronične boli, propisani lijekovi mogu biti nedovoljni ili problematični. Kao rezultat toga, ljudi koji koriste marihuanu i koji pate od kronične boli jednostavno se bave liječenjem. To je dovelo do povećanog interesa i dostupnosti medicinske marihuane za liječenje određenih stanja.
Odgovori
Teorija samoliječenja sve je popularnija među ljudima s ovisnostima i profesionalcima koji ih liječe. Međutim, postoje neki koji se čvrsto zalažu za ovisnosti i vjeruju da je teorija samoliječenja opravdanje za neodgovorno ponašanje.
Mnogi u medicinskoj profesiji smatraju korisnim prelazak ljudi s tvari i ponašanja o kojima su ovisni i uzrokuju probleme lijekovima na recept koji sigurnije izravno rješavaju osnovni problem. Na primjer, depresija se često može uspješno liječiti antidepresivima i promjenama načina života poput vježbanja, što potencijalno oslobađa pojedinca da traži emocionalnu utjehu zbog svojih simptoma raspoloženja u ovisnosti.
Teorija je suosjećajna s osobama s ovisnostima, posebno s ljudima koji koriste ilegalne droge. Sugerira da je uporaba droga često pokušaj promjene bolnih unutarnjih stanja kojima se medicinske mogućnosti često ne bave.
Teorija samoliječenja također korisno informira o terapijskom procesu. Može pružiti model koji objedinjuje medicinske, psihijatrijske i stručnjake za ovisnike sa zajedničkim ciljem rješavanja osnovne nevolje koja potiče ovisnost.
Međutim, neki tvrde da teorija može osloboditi od neovlaštenih korisnika droge dio odgovornosti za njihove probleme. Sljedeće stajalište zauzeto protiv teorije samoliječenja jest da argumentom da se osobe s ovisnostima bave samoliječenjem, teorija legitimira upotrebu droga i lijekova općenito kao način rješavanja emocionalnih problema. Mnogi ljudi koji su prošli kroz proces apstinencije osjećaju da svaka upotreba droga, uključujući lijekove, omogućuje ljudima da izbjegavaju rješavanje psiholoških problema i pojačava poricanje.
Zajedno s tim, teorija samoliječenja pojačava model bolesti ovisnosti. Rizik je da složeno pitanje ovisnosti, koje uključuje mnoge psihološke i socijalne čimbenike, pojednostavi na čistu fiziologiju.
Budućnost teorije samoliječenja
Sve više ljudi izlazi u javnost sa svojim ovisnostima. Ovisnost i njezino liječenje više se ne pomeću pod tepih, a ta su pitanja čak postala predmetom reality showova, poput "Intervencije". Mnoge poznate osobe, pa čak i političari priznali su da su u prošlosti koristili drogu.
S većom društvenom promjenom i otvorenošću prema uporabi droga i ovisnostima, društvo postaje suosjećajnije prema onima s ovisnostima. Pokret za legalizaciju droga i pokret za medicinsku marihuanu, koji su sve više postali uobičajeni, podržavaju teoriju samoliječenja. Teorija će vjerojatno igrati važnu ulogu u sadašnjim i budućim konceptima ovisnosti.
